Samostan Bezgrešne Kraljice Karmela
Stup – Sarajevo

„... njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve.
Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku,
jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.“

Molite za

Unutarnja molitva u dugu pravila

„Svaki pojedini treba da bude u vlastitoj ćeliji ili u njezinoj blizini, razmatrajući dan i noć o zakonu Gospodnjem i bdijući u molitvi, osim ako nije zauzet po propisu drugim poslom.“
 Snagom ovog propisa Karmel je motrilački Red, kojem je zadaća da dušu neprekidno dovodi u uski kontakt s Bogom.

Redovnici i redovnice posvećuju se dnevno dva sata unutarnjoj molitvi. Osim toga ove duše kroz više sati preko dana časte Boga molitvenim slavljem Crkve – božanskim časoslovom.

A kad se daju na dnevni posao, one se vrlo često sabiru u Gospodinu i ispunjaju cijeli dan unutarnjom molitvom, vježbajući se u nazočnosti Božjoj, a to znači:“ dan i noć razmatrati zakon Gospodnji i bdjeti u molitvi.“

 

Unutarnja je molitva znak raspoznavanja Karmela. Nije bez razloga rekao Papa Leon XIII. msgr-u Dionysiu Steyaert-u generalnom vikaru Reda: „Promičite i njegujte u Karmelu duh unutarnje molitve, jer bez molitve Karmel je ništa.“ Konstitucije svete Majke Terezije, koje izgrađuju strogi život, imaju za cilj uokviriti cijeli dan u harmoničnoj izmjeni satova razmatranje sa satima božansog časoslova.

Glavno obilježje naše obnove je izvanredno njegovanje unutarnje molitve. Naša je sveta Majka Terezija uvela u naš redovnički život dva sata unutarnje molitve na dan, a naš sveti otac Ivan od Križa je istu vježbu predao monasima.

Unutarnja molitva, razmatranje, to je duša karmelskog života, to je načelo njegove svatosti.

Kad čitamo stare autore Reda, osobito one koji su imali zadaću uvesti i oblikovati karmelski život u svome kraju, onda ćemo tamo naći krasnih izlaganja.

Tako je 1567. godine general Reda Rubeo Rossi u ispravama i dozvoli za utemeljenje prvih monaha u obnovljenom Karmelu pisao: „Naša je najveća želja da se monasi posvete trajnom povjerljivom saobraćaju s Bogom. Neka se trude da po unutarnjoj molitvi i sjedinjenju s Bogom, već ovdje na zemlji u tijelu, duhom žive u nebu, a tijelu da služe samo još toliko koliko mu je potrebno da ima snage vršiti dobra djela razne vrste.“

Godine 1640. čitamo u knjizi Touraina /“Izabrani i laki način, kako se možemo vježbati u nazočnosti Božjoj“; 4. rasprava o duhovnom vodstvu novaka, uvod/: „Ova vježba u nazočnosti Božjoj nalazi u našem Redu solidan temelj na kojem se grade njeni običaji, odavde dolaze i poticaji kao i polet svim članovima Reda koji tvore jednu cjelinu, jedno duhovno tijelo.“

Naši su se stari oci povlačili u pustinju da bi uspješnije mogli hraniti i obogaćivati svoj duhovni život, pa su provodili veći dio dana u zabitim mjestima u dubokoj sabranosti i šutnji, gdje su u unutarnjoj smirenosti srca i duha čitali Sveto pismo i uranjali u njegove tajne i divili se njegovoj uzvišenosti. Oni su tako duboko prodirali u svete tajne da su se pobožanstvenili svojim sveti, čistim i duhovnim životom. Njihov se život činio ljudima kao čudo kreposti jer su umrli svim zemaljskim stvarima a živjeli su samo Božjim životom.“

Stvarno, sveukupna molitva Karmela ima cilj da nam omogući unutarnji život s Bogom koji se postiže motrenjem i ljubavlju.

U već navedenom spisu čitamo dalje:
„To je baština naših otaca koju su oni predavali iz ruke u ruku i koju mi moramo i dalje brižljivo njegovati kao nebesko i vrlo bogato nasljedstvo od kojeg se mogu hraniti naše duše u svoj punini. To je pravo blago i pravi duh Karmela, koji naša braća trebaju dobro poznavati i ozbiljno prihvatiti. To je divan način života kojeg treba nadasve ljubiti. Tom unutarnjem životu s Bogom, treba upravljati sve misli, treba se vježbati stalno, ustrajno i ne oslobađajući se ove vježbe ni jednog dana, ma u kojim prilikama se našli ili ma kakvu nam muku to prouzročilo.
Neka nitko ne misli da će napredovati na putu savršenosti, osim u onoj mjeri kojom se predao unutarnjoj molitvi. To je posve sigurno, a iskustvo to potvrđuje. A kada se ova vježba preuzme s radošću, ustrajnošću i čvrstom odlukom, to će onda duša iz dana na dan crpsti nov izvor snage da uvijek iznova prigrli ovo dobro. Zato dajte si mnogo truda da obavljate dnevno ovu lijepu vježbu unutarnje molitve.“
Svi naši autori iz stoljeća u stoljeće ukazivali su nam na to da je umutarnja molitva bitni vođa k savršenosti.

U kakvom obliku zamišljate unutarnju molitvu?
Karmelićani i karmelićanke vide u unutarnjoj molitvi izvor povjerljivoga saobraćaja s Bogom, jer Karmel prije svega traži taj intimni vez s Bogom i na njemu gradi temalj svog života.

Na tom području nastojanje Karmela nema granica. On poziva duše na prijateljevanje s Bogom. Naša sveta Majka Terezija ponavlja svojim kćerima poziv Isusov da dođu piti na izvor žive vode. A zar se duša ne približuje tom susretu s Bogom isto tako po nutarnjoj molitvi? A kako taj susret mora biti unutarnji, to i ova molitva mora poprimati taj način koliko je god to moguće.

Zato je središte karmelske molitve, srdačni, povjerljivi razgovor s Bogom, u kojem se duša izlijeva u svoj svojoj iskrenosti i predanju u prisutnosti svog ljubljenoga.

Sveta Terezija kaže:“Unutarnja molitva jest njegovanje ljubeznog prijateljstva s Bogom, s kojim se često razgovara, u uvjerenju da nas on ljubi.“

Karmelska je dakle molitva, srdačni, povjerljiv razgovor s Bogom. No taj razgovor nije prvenstveno neko istraživanje miti mudrovanje nego ljubav. Naša sveta Majka Terezija kaže da se molitva ne sastoji u tome, da mnogo umujemo, nego damnogo ljubimo. Dakako da se za vrijeme unutarnje molitve mora i misliti. Ali tu se ne radi o studiranju nego to razmišljanje mora dušu dovesti do srdačnog razgovora s Bogom. Po Terezijinoj metodi , središte ove vježbe je upravo srdačni razgovor s Gospodinom.

Na poččetku ove unutarnje molitve ide se za tim da se dođe u kontakt s Bogom. Povjerljivi se razgovor ne može voditi u nekoj udaljenosti. Ide se dakle za tim da se uživimo u prisutnost Božju.

Naš sveti otac Ivan od Križa piše: “Sjetimo se da je Riječ Sin Božji, zajedno s Ocem i s Duhom Svetim skriven u dnu naše duše. Zato možemo zaključiti da duša, koja hoće naći Zaručnika mora živjeti odijeljena i osjećajim i voljom od svih stvorenja i ući u duboku sabranost. Bog je u duši sakriven. Pravi se motrilac mora spustiti u tu dubinu u središte ljubavi, uroniti u duboku sabranost. Ovdje Ga moramo ljubiti, motriti i klanjati mu se.“ /Duhovna pjesma 1.kitica/.

U dubini se duše traži kontakt s Bogom. Prije svega razumom ili razmatranjem duša traži Boga, koliko je to potrebno, da stekne uvjerenje da je Bog ljubi i da mu želi uzvratiti ljubav.

Uskoro duša prilazi Bogu s ljubavlju i tu mu ljubav dokazuje i motri Ga sa srdašnošću. Možemo reći ljubljenom Gospodinu, božanskom Zaručniku, da Ga ljubimo, da Ga želimo još više ljubiti i dokazati Mu svoju ljubav. Ovo je bitno u unutarnjoj molitvi.

Ovi izrazi ljubavi mogu se vrlo jednostavno izreći, ili učiniti. Ponajčešće tu ne treba više puno riječi, molitva postaje jednostavno ljubazna pažnja prema Bogu. Duša se uči boraviti u božanskom društvu sa svom srdašnošću; zadržava se u Njegovoj nazočnosti puna želja i čežnje da Ga ljubi. To čini i s nekom bojažljivom čežnjom, jer obično mora proći kroz neku vrstu krize kako bi molitva postala dublja i snažnija. Duši se čini da se u njoj sve suši. Naš sveti otac Ivan od Križa govori o tome u knjizi:“Tamna noć“, osobito u 8. glavi i u slijedećima. On poučava dušu kako se ima držati u tom stanju. Ona prolazi kroz pasivna čišćenja. Da bi dušu priveo k jednom dubljem unutarnjem saobraćaju, Bog joj onemogućuje dosadašnji način razmatranja. Oduzima joj sposobnost da se služi osjetilima u čemu je do sada imala radost. Ona se jednostavno nalazi u suši, u stanju tame. Ona misli da je njen duhovni život nestao a da se njena ljubav prema Bogu ohladila. Duša neizmjerno mnogo trpi jer je ipak puna čežnje da ljubi Gospodina. Naš sveti Otac Ivan od Križa kaže joj: “Hrabro, o dušo, ova kriza suhoće nije duhovno osiromašenje, naprotiv ona označuje veliki napredak, ona je znak uvođenja duše u motrenje.“

Doktor mistike pokazuje kako motrenje ide u susret duši, a to motrenje postaje sada sve srdačnije, sve dublje, jer sav molitveni život u Karmelu je usmjeren k motrenju da bi se dospilo k božanskom sjedinjenju.

O ovom duševnom stanju časni je Ivan od Isusa i Marije ostavio jasnu i točnu nauku. U svojoj knjizi: “Škola unutarnje molitve i motrenja“ razjašnjava duhovni život pa govori o tom životu kao o jednoj duhovnoj vježbi, načinu života koji se osobito posvećuje unutarnjoj molitvi. A toj je molitvi cilj pravo motrenje u potpunom smislu. Na temelju te oznake zove se ovaj život motrilački.

U „Poduci novaka“ govori isti pisac o božanskom motrenju kao o djelovanju dara mudrosti. On piše:“Motrenje je glavni cilj našega Reda. Ono se sastoji u veoma jasnoj spoznaji Božanstva povezanog s neizrecivom ljubavi koja je slična blaženstvu.“

Svi autori terezijanske škole jednako izlažu ovu nauku. Iako je istina da motrenje nije bitno potrebno da duša dospije do savršenosti i da duša može postatisavršena i bez motrenja, ipak se motrenje označuje kao put po kojem duša redovito dolazi k Bogu, duša koja se Bogu velikodušno približava. Naša sveta Majka Terezija piše u „Putu k savršenosti“: “Duša može biti vrlo savršena i bez dara motrenja“, ali ona priznaje da su za nju, radi njene slabosti ponekad bile potrebne mistične milosti.

Isto tako i časni otac Ivan od Isusa i Marije piše u svojoj knjizi „Škola molitve“: “Redovnici koji teže za ovim ciljem /naime za motrenjem u pravom smislu riječi/, oni izvršuju obvezu, i mogu postići savršenu ljubav, pa i onda kad u ovom životu ne bi niti četvrt sata iskusili mistično motrenje.“

Karmelska duša traži Booga u najdubljem unutarnjem žiivotu – ona se predaje molitvi jer želi Boga gledati, Njemu se klanjati, Njega ljubiti tako savršeno kako joj je to samo moguće ovdje na zemlji, a Bog odgovara duši koja ga traži.

„Ako duša traži Boga – piše naš sveti otac Ivan od Križa - njen ljubljeni Gospodin nju još više traži.“
 Kad duša ulazi u motrenje putem krize i suhoće, doktor mistike genijalno prikazuje to stanje i tješi dušu. On je rekao da je pasivno čišćenje duše koje je u Karmelu jako potrebno - glavno sredstvo koje vodi motrenju a koje djeluje u duši kao obično čišćenje prije nego što će duša biti rasvijetljena i utješena.

Karmel ne vidi u ovom motrenju neku izvanrednu milost – više ili manje čudesnu - koju Bog pridržava nekim odlikovanim dušama, ovo se motrenje jednostavno rascvjetava u duši koja se velikodušno približava Gospodinu i daje duši na ovom duhovnom putu neusporedivo sredstvo za napredak i puninu duhovnog života. U duši se razvijaju bogoslovske kreposti, vjera, ufanje i ljubav koje duboko prodiru u dušu djelovanjem Duha Svetoga da bi duša mogla živjeti snažnijim nadnaravnim životom.

Motrenje je kruna savršenosti.
Ne smije se zamijeniti milost mističnog motrenja u njegovim raznim stupnjevima sa vizijama i objavama na koje su neke neoprezne duše, na svoju štetu navezane i to ne bez opasnosti. Karmel uči, osobito riječima svoga velikog naučitelja našeg svetog oca Ivana od Križa, da se duše moraju odvažiti da se odreknu svih izvanrednih dokaza naklonosti Božjih da bi mogle napredovati bez zapreke u pravom motrenju koje jedino vodi savršenom sjedinjenju s Bogom.

Ova je nauka snažno izražena u „Usponu na Goru Karmel“. Motrenje ne teži, po nauci našeg doktora mistike, k nijednom drugom cilju doli bogoslovskim krepostima i darovima Duha Svetoga, to su elementi našeg duhovnog organizma i bitno mjerilo našeg nadnaravnog života.

Prema tome je nastojanje oko rascvjetavanja ovog života posve opravdano, naprotiv bi bilo i beskorisno i smiješno htjeti postići mistično motrenje, pa i samo nastojanje da se do njega uspnemo. Bog je gospodar svojih darova, a kada Ga mi ne prisiljavamo da nam udijeli svoju osobitu naklonost, onda možemo velikodušno slijediti Njegove planove s našom dušom. Bog na našu velikodušnost obično odgovara još mnogo većom velikodušnošću koja nadvisuje naše želje i očekivanje.

Planovi Božji s našom dušom ispunjaju se toliko, koliko smo mi spremni prihvatiti odricanje. Čežnja za motrenjem ne može biti odijeljena od vježbe u mrtvljenju, samozataji i nastojanju oko potpunog lišenja. Karmel to osjeća kao nešto nelogično, željeti postići motrenje bez rada na potpunom otcjepljenju.

Dva su nam krila potrebna ako se želomo vinuti k Bogu: unutarnja molitva, koja mora ići u korak s mrtvljenjem. Drugačije se ne može napredovati. „Unutarnja molitva i udoban život ne idu zajedno“, uči naša sveta Majka Terezija u „Putu k savršenosti“. Tko želi primati mora davati.

Karmel sve očekuje od Boga i zato smije tako visoko usmjeravati svoj let. On ponizno vjeruje što Isus uči: “Bez mene ne možete ništa učiniti.“ /Iv.15,5/, s tim hoće reći: “Dođite k meni, što sami ne možete postići ja ću vam pomoći da dosegnete; pouzdajte se u mene, budite poslušni i ja ću vas dovesti onamo kamo vi sami po sebi nikada ne biste dospjeli.“

Karmelićanka koja ništa nema, njeguje neizmjerno pouzdanje u Boga. Mala nam Terezija daje u tom lijepi primjer kada kaže: “Kad vidim da sam posve malena – kao zrno pijeska nasuprot velikim svecima, ja tada ne gubim pouzdanje, pronašla sam naime divno sredstvo da se uspnem, a to su Tvoje ruke o Isuse.“

Karmelska se duša prikazuje Isusu zatvorenih očiju s odlukom da Ga slijedi vedro i otvoreno, u pustinju, u noć, spremna na velikodušno predanje i bez sumnje ne će biti prevarena. Ona uranja u noćnu tamu. Ali ovo neizmjerno pouzdanje i nehotice izvire joj iz srca koje je shvatilo tajnu Milosrden Ljubavi koja nas želi uzdići k sebi. Zato se predaje unutarnjoj molitvi, duboko se sabire i ostaje temeljito od svega otcjepljena da bi sve našla: motrenje, ljubav, savršeno preobraženje u sjedinjenju s Bogom.

Posvetimo se velikodušno i vjerno velikom djelu unutarnje molitve, načelu i temelju našeg karmelskog života.

I Isus će nas uvesti u duboko motrenje i sjedinjenje s Njim u ljubavi.

Tumačenje Prvotnog Pravila

Kontakt

Samostan Bezgrešne Kraljice Karmela, M. Porobića 83, Stup 71210 Ilidža - BIH, tel. +387/33/862-922